-drugih, sebe i realnosti

psihoterapeut, edukator i supervizor
Bila jednom jedna Ana. Ana je upoznala Milana. Dopao joj se na prvi pogled. Projektovala je fantaziju i odlepila. Umesto da vidi i upozna Milana. Počela je da ćaska pričajući sve što misli da Milan želi. Sve što misli da ona želi. – Umesto da sluša Milana, prati i artikiliše vlastite doživljaje i ideje. Tako Ana falsifikuje sebe zarad falsifikata Milana. Izmišlja, fantazira, halucinura. Priča se sve više razrađuje.
-Umesto da se posmatra i produbljuje.

Uključi se i Milan u priču pa se probije po koja istina Milana. Ne da se Ana. Iskrivi tu istinu da se uklopi u fantaziju. -Umesto da integriše u istinit kontakt. Opsednutost slabo formiranom željom i snažno postavljenog cilja u ljubavi koji joj ni sam nije jasan jer se nema kad razjasniti, jer opsednutost mota mehanizme, voza njenim ponašanjem silovitom brzinom. -Umesto da stane, vidi i oseti šta joj je potrebno.
Continue reading “Halucinacije”“Osećam se tako živo”.
Pitam se odakle nam ovaj izraz ? Čovek je živ ili nije. Kakva to stanja opisujemo kada kažemo osećam se živo ili “kao polu-mrtav”, “polu-živ” ?

Rad
Lepo je kada odaberete da budete psihoterapeut zbog pomaganja drugima. No, kao i u ljubavi ispostavlja se da nije dovoljno da je samo lep. Mora tu biti još nečega da bi trajalo. Zapravo trajanje je rekla bih i manje bitno. Mora biti još nečega da bi bilo kvalitetno ma koliko trajalo.

“Hajmo malo dublje, hajde da vidimo šta je iza tj ispod toga, hajmo još jasnije da vidimo istinu iza tih odluka, odnosa. Hajmo da vidimo još dublje. Da zaronimo u duboke vode.”

Ne možemo da čujemo druge ako ne čujemo sebe. Ne možemo ni da ih vidimo, ni razumemo, ni osetimo. Ne možemo ni da ih volimo.

“Ne brini, nema ništa u mraku, mirno spavaj.”
Pa to je laž. Zašto to pričate svojoj deci? Zašto to pričate sebi?
