Halucinacije

Bila jednom jedna Ana. Ana je upoznala Milana. Dopao joj se na prvi pogled. Projektovala je fantaziju i odlepila. Umesto da vidi i upozna Milana. Počela je da ćaska pričajući sve što misli da Milan želi. Sve što misli da ona želi. – Umesto da sluša Milana, prati i artikiliše vlastite doživljaje i ideje. Tako Ana falsifikuje sebe zarad falsifikata Milana. Izmišlja, fantazira, halucinura. Priča se sve više razrađuje.
-Umesto da se posmatra i produbljuje.

Uključi se i Milan u priču pa se probije po koja istina Milana. Ne da se Ana. Iskrivi tu istinu da se uklopi u fantaziju. -Umesto da integriše u istinit kontakt. Opsednutost slabo formiranom željom i snažno postavljenog cilja u ljubavi koji joj ni sam nije jasan jer se nema kad razjasniti, jer opsednutost mota mehanizme, voza njenim ponašanjem silovitom brzinom. -Umesto da stane, vidi i oseti šta joj je potrebno.

Brzina se povećava. Stvarnost se probija. Fantazija slabi jer Milan jel’te nije fantazija, a teško je tripovati tako dugo. Treba još halucinacija. I eto ih. Sada Ana potiskuje šta joj ne odgovara. Mami fantaziju, pardon Milana da ostane još. Slepo (!) se drži svog cilja. Sada mora da izmišlja još znanja. Afektu su uključeni. A evo pomaže i Milan, zakačio se i on na ponudu. Fantazije su primamljive. Raste brzina. Uključuje se i negiranje. Raste brzina. Uključuje se i krivica da napravi dramu. Uh, sada je malo lakše. Drama će na neko vreme okupirati stvarnost pa će je lakše biti zaobići. Ali sprema se nova tura. Idemo sve ponovo. O kakva vezanost ovo postaje, kakvo zaljubljivanje, kakva priča. Nema stajanja. Sada već oboje strepe ako stanu na toj brzini nastaće sudar. Vozi dalje. Fantazije, halucinacije, projekcije, negiranje, potiskivanje, pa opet, pa opet. Pa u krug, pa opet. Pa svadba.

Uh.

A može i ovako. Udah, izdah. Otvorene oči, ka sebi. Pa ka drugome. Pa kontakt, pa slušanje, sebe i drugog. Pa upoznavanje sebe, pa drugog. Pa se kontakt gradi. Pa uživamo u onome što nosi. Pa vidimo, pa osećamo, pa gledamo šta donosi. Prihvatamo. Pa se možda iznenadimo da realnost nosi više nego, ruku na srce, ograničene halucinacije. Pa pustimo odnos da živi svoj ciklis. Dan, mesec, godinu, ceo život.

Halucinacije

Kao prvo arogantne su, plitke, ograničene i ne znam za vas, ali ozbiljno stresne. Zalepe se za jednu neobrađenu ideju i samo idu. Nema hipoteza, preispitivanja, nema osećaja. Manipulišu osobom i ljudima oko nje kao da su Bogom dane, a baš nemaju pojma.

Snašle su se i one

Imaju dva stuba oslonca. Prvi je upravo ova fantazija da sve znaju i mogu sve da predvide. Ha, ha. A drugi da ako one ne formiraju stvarnost da će ona, stvarnost, biti nepodnošljiva. Čujete li ovo ? Ima li vam smisla zaista? E, pa to što nema smisla upravlja vam životom, kada mu date. Vozač bez dozvole šeta vašu dušu. Ponosito kontrolišuća struktura koja misli da je popila svu pamet sveta, koja se zaljubljuje u svoje halucinacije i pokušava da ih učini apsolutnim.

Život

A drugi mehanizam, život- lagan. Ne traži halucinacije jer veruje da ima šta da vidi. Snažan da gleda jer je svestan da može da vidi i oseti i neprijatno. Ne drami oko toga. Prihvata. Teče. Dopušta. Ne zato što je njanjav ha- nego snažan da pusti stvari kakve jesu jer ima ili zna da može da izgradi kapacitete. Može da greši jer ima dovoljno dobrog i ljubavi da greške dođu kao inspiracija. Nekada teška, ali inspiracija. Hoće da upoznaje i da se širi jer zna koliko prostora ima. To ga ne spušta, već podiže.

Šta će ti fantazija kada imaš realnost

Ljudi halucinacijama stvaraju svoje utopije za koje vežu svoje živote pokušavajući da ih učine stvarim. Svedu se na to. Okupiraju posledicama za ostatak slobodnog vremena i onda se pitaju jel to to? Pa nije, naravno da nije, ali biće ako ne gledamo. Ako ne puštamo. Ako se grčevito držimo za granu da ne padnemo dok gledamo u oblake, a ono zemlja sve vreme tik uz nas. Provedemo živote u grču i strahu ljuti što nam neko ne pomogne, a sve vreme smo na bezbednom.

Ana, Milane.., Milice, Dušane kako god se zvali, manite se otrovne hrane samo zato što je hrana. Imate ceo svet unutra i oko sa svim što treba. Ali džaba ako ne gledate. Ne vidite i onda za vas i ne postoji. Ali evo jedne ideje za razmotriti ako možete dok paničite od tog pada u realnost-

Postoji život izvan okvira. Imaj u vidu. Proširi percepciju.

To što jeste i što nudi život ne može da ponudi ni jedna fantazija.
Probaj.

Ivana Paunović
OLI psihoterapeut i supervizor