Nekoliko priča o jednoj potrebi

Ima jedna važna potreba u svima nama. Važna je kao snažna podrška u formiranju našeg jezgra. Naše strukture. Kao takva blisko je vezana za naše samopoštovanje. Ne samo da može pružati zadovoljstvo i inspiraciju već njeno zadovoljenje direktno utiče na osećaj sopstvene vrednosti.

Potreba da utičemo.
Da svojim bićem i delovanjem ostavljamo trag, ostvarujemo promene u svetu čiji smo deo. Da smo efikasni i uticajni na nama važne ljude i ciljeve.

I kada bi sve teklo prateći prirodu stvari ova priča ne bi imala nastavak. Našu vrednost povezivali bi sa mogućnošću da utičemo na ljude koje volimo, do kojih nam je stalo. Utičemo u smislu razvoja uzajamnosti. Onima kojima je takođe stalo do nas i sebe primiće taj uticaj. Pa i mi njihov. Uzajamno i zapravo jednostavno. Jedna duša, supstanca, koja utiče na drugu i obostrano se transformisu. To su odnosi uzajamnosti i tranformacije, rasta, ( samo) vrednovanja i ljubavi. Važan deo suštine svih zrelih ljubavnih odnosa. Roditeljskih, partnerskih, prijateljskih, kolegijalnih, terapijskih, odnosa prema svetu i sistemu, odnosi sa svim oko nas.

No rekosmo, priča ipak ima nastavak.

Nekoliko priča o jednoj potrebi

I zaista često mi se čini kao da sa klijentima sedim u bioskopu i zajedno posmatramo njihovu životnu priču. I baš kao da smo na taj film zakaznili penestak minuta, dovoljno da nam nisu svi dogadjaji jasni i zajedno pokušavamo da prokljuvimo šta se to desilo u prvim godinama, pardon minutima, pa se priča ovako odvija. A povezujući to “onde i tada” sa “ovim i sada” sve više 𝓾𝓽𝓲č𝓮𝓶𝓸 na dalji razvoj priče.

Evo nekoliko tih priča iz bioskopa;

𝓜𝓪𝓳𝓪 𝓲 𝓶𝓸𝓻𝓪𝓶 𝓭𝓪 𝓾𝓼𝓹𝓮𝓶

E, Maja je bila spasilac. I te kakav. Nije spasavala baš bilo koga. Pikala je na najtežu sortu. Ako radi radiće to kako valja tamo gde ima najviše posla. Uh, što je volela da menja ljude, da im pomaže. Sve bi za njih radila. Najviše je volela one najmanje svesne da im to treba. E, to je posao. A što je umela da argumentuje: “Pa njima najviše treba pomoć, najmanje su svesni, mora neko da ih probudi.”. Ovi budni nisu bili interesanti. Da znate kako je profi postajala sa godinama. Ozbiljno se i edukovala za rad sa ljudima. Teorije, tehnike, razum, emocije sve je bilo tu. Kada vidi da neće samo čvrsta volja i gura napred. Pa šta ako slabo ide, pa šta ako je umorna, pa šta ako su njene potrebe zapuštene? To se nije pitala. Potreba da može da utiče na najteže slučajeve bila je jača.

E sada mi znamo zašto. Šta smo rekli? Ova potreba u bliskoj je vezi sa doživljajem lične vrednost, ostalo je manje važno. Mi znamo, ali Maji je trebalo vremena da sazna i ona. Nismo odmah prokljuvile ovih prvih petnestak minuta ali bar smo bile u bioskopu. Bar je Maja osetila da nešto nije ok. Gledale smo tako i pomno pratile priče. Svaka puzla davala je po nešto. Malo po malo dođosmo do tih prvih scena.

Majin prvi ( ne ) uticaj

Prvo “ja tu ne mogu ništa pa se i osećam kao ništa” osetila je u odnosu sa majkom. Šta god radila depresivnu i apatičnu majku nije mogla oraspoložiti. Roditeljska tupost za emocije deteta i neodgovaranje na njene pokušajte prvi je Majin pokušaj od kog nije odustajala. “Uspeću kada budem dovoljno vredna” Nećeš Majo jer to nema veze sa tvojom vrednošću. Bar ne ovde i ne tako. Potreba ne mora ostati nezadovoljena. I nije. jer “kolimo košta da košta” nije više Majin motiv. Sada se pita koliko košta i ulaže tamo gde je plodno tlo za obe strane.

𝓘𝓿𝓪𝓷 𝓲 𝔃𝓪𝓫𝓵𝓮𝓳𝓲𝓶𝓸

A što je Ivan umeo pošteno da bleji. Radio ne radio ( ne) svira ti radio. Nemojte misliti da je Ivan bio klasičan “blejač” . Počinjao je on studije i poslove i veze. Ali kada zaškripi- paljba. Uostalom, govorio je Ivan, “Gledam svoja posla”, “Takvi su ljudi, šta ja tu mogu, neću da pritiskam nekog ili nešto ako ne ide”, “Pokušali smo, takve su žene, ako ne ide, idem dalje”. Umele su te iste žene da mu kažu da je emotivno tup i pasivan. I baš kako je Ivan kasnije i potvrdio, bile su u pravu.

Uskočilo smo u prvih petnaest minuta priče pa je shvatio da je bilo dovoljno tada doživeti neefikasnost u uticaju da više nikada nije želeo to da doživi. Izbegavao je svaki pokušaj uticaja kako ne bi doživeo neuspeh. I on je pokušao da se spasi baš kao i Maja samo na svoj način. No, baš to čime se spasavao ubijalo ga je.

Odledali smo dosta scena prvog dela priče i sa svakom je bilo sve jasnije zašto ih je zaboravio. Toliko je pokušaja bilo da dopre do svog oca. Da mu pokaže i dokaže kako njegova dela utiču na druge. Kako ih sve povređuje i ugrožava, ali otac je ostao “nedokazan” a Ivan sa uverenjem: “Pa, da sam dovoljno vredan uspeo bi “. Ne Ivane, jer to nema veze sa tvojom vrednošću. No, potreba ti ne mora ostati nezadovoljena generalno, sa svima. Zato Ivan sada ulaže i pokušava, taman onoliko koliko želja i realnost mogu sarađivati.

𝓓𝓪𝓻𝓴𝓸 𝓲 𝓭𝓪𝓳𝓽𝓮 𝓶𝓲 𝓼𝓿𝓮, 𝓼𝓪𝓭𝓪 𝓲 𝓸𝓭𝓶𝓪𝓱

A, pa ništa Darku ne fali. Nije on zbog toga došao. Ali drugima što fali…Uh, šta mu sve rade i šta je on sve morao da trpi, a drugi tako. Bože koliko su umeli malo da budu oduševljeni njime. To mu nikako nije bilo jasno. Neki ga čak i neprimećuju ili im nije privlačan. A on sjajan. Ma mora da lažu ili su ljubomorni, mislio se Darko. Nemoguće. On je došao to da potvrdi.
I ovaj film smo gledali, teže malo jer i u sadašnjem prikazivanju je falilo elemenata pa je teško bilo videti ( istinu). No, baš ta činjenica objasnila je one uvodne scene.

Nije Darko ni znao koje su mu potrebe. Znala je majka. Znala je i pre njega. A ona usled prevelike potrebe da reaguje zadovoljavala mu je sve momentalno. Nije morao da ulaže baš nikakav trud. Zato i nije doživljavao da je majčina reakcija reakcija na njegov trud ( i nije bila). Niti da je, tako dalje gledano i sam efikasan. Jasno, nema doživljaj svoje potrebe, a na to ni ideju o uzroku i posledici, davanju i primanju. Zato nije mogao da doživi sopstvene emocije.

O koliko puta je kao mali pao misleći da zna koliko ga je zabolelo. Ali nije znao. Samo je mislio da zna. Majčin vrisak “Jao sine mamin” sadržao je više bola nego što bi verovatno sam osetio. Hajde što je sadržao više bola nego je time njena osećanja stavljala u prvi plan. Zapravo jedini ” plan ” jer on svoja nije ni imao priliku da sazna. Svaki put je njegova stanja nadglasala svojim.

A vidite kolimo je logika tu. Ako on nije znao svoja osećanja nego samo majčina jasno onda bez nje ni ne postoji. U njenom odsustvu ne može osetiti ništa svoje. Nema.

E sada pošto nema mora se dalje hraniti tudjim. Ovde verovatno asocirate na ono što zovemo “narcistickim problemima”. U pravu ste.

I tako skupljajući puzle priče Darko je došao do važnog pitanja. Pitanje je bilo, kod njega, bar za početak, važnije od samog odgovora. To nije pitanje kao kod Maje i Ivana da li i šta da radim da bi vredeo nego ima li se tu šta uopšte i raditi. Darko je zakoračio u novo poglavlje onda kada je počeo da razvija potrebu za efikasnošću i zdravim uticajem. Do tada potrebe nije ni čuo. Da daje, da utiče, da tu gradi svoju vrednost, zrelu sliku o sebi. Sve se svodilo na “dajte mi” i na otimanje. Kao neki adolescent sve mu je bilo dosadno, prazno i stalno je trazio stimuluse spolja. Mame spolja. One koje daju sve i odmah, a ne traže. Ideja da treba i može da stvara, a ne samo uzima otključala je nove nastavke filma. “Bog sam samim postojanjem, drugi samo prinose žrtve.” Nisi Darko. Ako si Bog ne možeš biti čovek. A ljudi su oni koji vole, rade, razmenjuju i grade. I sada Darko počinje da uviđa lepote ljudskog, a ne bogovskog života.

Ima jedna važna potreba

Možda bih mogla kao Maja da sastavljam još puno redova kako bi vam “otvorila oči” na ovu temu. Možda bih mogla kao Ivan da se ovim ni ne bavim jer “ima li uopšte smisla” ili kao Darko da ni ne znam o čemu tačno pričamo. “O meni?”

Ili da vas podsetim početka;

Ima jedna važna potreba u svima nama. Važna je kao snažna podrška u formiranju našeg jezgra. Naše strukture. Kao takva blisko je vezana za naše samopoštovanje. Ne samo da može pružati zadovoljstvoi inspiraciju već njeno zadovoljenje direktno utiče na osećaj sopstvene vrednosti. Kao deca osećaj vrednosti direktno smo povezivali sa roditeljskim reakcijama, kao odrasli sa sobom.

Svesni da vredimo prestajemo sa manipulacijama sobom i okolinom kako bi nam dali što roditelji nisu.
Na njeno mesto dolazi potreba za uzajamnošću, za jednom drugom vrstom potrebe da utičeno na sebe u svet.

Da svojim bićem i delovanjem ostavljamo trag, ostvarujemo promene u svetu čiji smo deo.

Budite slobodni da birate!

Ivana Paunovic
OLI psihoterapeut i edukator