Rast

Ne moraš da rešiš sve probleme, ali neke moraš da prerasteš.

Ukoliko želimo bolju budućnost, moramo se odreći nade za boljom prošlošću. Znači da treba da prekinemo sa pokušajima da promenimo ono što je bolelo i da dozvolimo bolu da promeni nas. To znači dopustitu mu da postoji. Negiranjem povrede ne dozvoljavate sebi da tugujete. Što ne boli se ne preboljeva.

Pokušajem da izbegnemo bol, paradoksalno ostajemo u njemu. Iza ovog nesvesnog manerva stoji fantazija da stvarnost može biti drugačija kao i naša želja da se vratimo unazad kao da se bol/gubitak nije dogodio. Iznova se vraćamo, (mislima ili u realnosti) analiziramo, tražimo krivca, kažnjavamo, prežvakavamo. Ovde leži razlog zašto se mnogi vraćaju destruktivnim odnosima, zašto u raznim oblastima ne odustaju od svojih viđenja stvarnosti. Hoće po svaku cenu nešto da “poprave” i reše. Kao da sve mora da se reši. Kao da sve mora da se istera. Dakle – ne mogu da puste. Da prihvate. Što ne možemo da pustimo, ne možemo da prežalimo. Ono opstaje i mi mu pomažemo. Ne moramo da rešimo sve probleme, ali moramo da ih prerastamo ako hoćemo da idemo dalje u život i da napredujemo. Ako ne, onda ništa.

Sa druge strane, tuga i bol predstavljaju prihvatanje gubitka. Kada tugujemo ne povlačimo se pred realnošću. Dozvoljavamo da bol deluje i da nas promeni. Nakon tugovanja dolazi oporavak. Nakon oporavka i bolja budućnost – koju ovaj put određujemo mi, a ne naša prošlost.

Zato budite onako kako ste. Budite onakvi kakvi ste. Tek prihvatanjem toga, posebno kada vam se ne sviđa, možete se menjati.
Iskustvo nije ono što vam se dogodilo, već ono što učinite sa onim što vam se dogodilo.

Moramo li ?

Nije popularno u psihologiji koristiti reč “moram”. Za to svakako ima razloga.
Na primer: Moram vam priznati da verujem da je nekada reč “moram” najadekvatnija. Zapravo ne moram priznati, već biram da vam kažem.

Što moramo ?

Ako se kroz “moranja” obraćamo sebi povlačimo, pre ili kasnije, sa tom rečiju emocije i tenziju. Povlačimo pritisak, a ne slobodnu i kreativnu volju.
Sa druge strane, zar nije osećanje ono koje povlači reč koju “spontano” biramo. Pitanje je ko koga tu izaziva.

Možemo reci da su oba tačna. No, o tome bi mogli još diskutovati. Ono što svakako stoji je da nekada, ako želimo da ostvarimo neki određen cilj moramo nešto određeno za taj cilj i uraditi. I tada “moram” nije ružna reč.

Napred ili nazad / biti ili ne biti …zreo

Svaki životni period nosi zadatke i izazove. Život i psihološka priroda nalažu da ih pratimo ukoliko želimo da napredujemo i rastemo.

Razvojne veštine

Kada odgovaramo na životne zadatke razvijamo emocionalne veštine, pratimo životne zadatke , prerastamo periode iza nas i ulazimo u nove. Taj zahtev za stalnim kretanjem može delovati napeto. I jeste.
Mi smo u stalnoj napetosti između onoga što jesmo i što tek treba da postanemo. Između onog što smo postigli i tek treba da postignemo. To je napetost rasta koja je neophodna za duševno zdravlje. Naravno ima tu i drugih prijatnih osećanja no valja i ovih biti svestan.

Kontraveštine

Za razliku od drugih vrsta, mi ljudi imamo mogućnost da ignorišemo zakone psihološke prirode tj imamo sposobnost da se lažemo da ne moramo da ih pratimo. Da ne moramo da osećamo ovu napetost razvoja. Da ćemo proći na foru bez da život primeti. Malo prepišemo, puškica, forica i sve ok.

I da, zaista, “ne moramo” da budemo u tim napetostima. Možemo ići suprotno od životnih izazova. To uspevamo koristeći kontraveštine. Veštine koje su suprotno, kontra, od razvoja. Imajte u vidu, ma koliko ste posebni i za kontraveštine je potreban napor. Ne mislite da tu nema nikakvih napetosti. Napetosti ima, samo ova više košta i ne daje mir i duševno zdravlje.

Dakle morate da se trudite (manipulišete, lažete sebe, kako vam volja) da izbegnete napetost. I posebno morate da se potrudite da verujete da je to moguće. E to je prava (kontra) veština, neko bi rekao zabluda. Posla svakako ima puno.
Traži istinu ili gurni glavu u pesak- obe stvari zahtevaju kopanje.

Nije (sve) zapelo

Biti u balansu sa životnim zakonima ne znači da ste rešili sve probleme oko i unutar vas. Znači da ste neke prerasli. Balans sa realnošću nije večito ispravljanje svih nedostataka i nepravdi. Znači da ispravljate one koje želite i one na koje možete da utičete a prihvatate, prevazilazite i prerastate one na koje ne možete. Jasno, znati razlikovati ova dva prava je sposobnost i veština.

Ivana Paunovic
psiholog
OLI psihoterapeut i edukator