Rizično je

“E ovako: Ovako volim, ovako patim, ovako razmišljam. Šema je ta, ta i ta. I- to je to”.

Eh, sada bih mogla da pišem o nekim šemana života. Recimo iz ugla različitih karaktera. Ovaj karakter ovako, onaj onako. I pisala sam i verovatno ću pisati o tome još. Medjutim ovaj put primećujem nešto drugo. I kada opet napišem neki tekst o karakterima, obrascima u principu pisaću o istoj stvari m, ali na različite načine. Jednom sa nekom muzičkom analogijom, jednom sa nekim zabavnijim metaforama, nekada naučnijim jezikom. Ali ljudi- isto.

Postoji par šema. Pogledajte, zavisno od terapijskog pravca izrazi su drugačiji. Negde je četiri karakter, negde desetak obrazaca, negde tri ego stanja, ali sve se svodi na isto i isto vrćenje u krug oko života. Karakter ste izabrali zavisno od nekoliko faktora, a posle se držite te šeme i prodje život. I dobro sve to istraživanje može biti i jeste deo osvešćivanja. I to je korisno i lepo no onda-

I šta ćemo sad?

“Znam, ali ne mogu”

“Ne mogu tehnički nije tačno, sposoban si da uradiš drugačije”

“Dobro da da, ptičali smo o tome. Neću očito drugačije.”

” Što?”

“Plašim se. Čega? pitaćeš. Pa promena. Jao sada ćeš reci šta je u promeni strašno. Dobro dobro nije promene strašna. Nepoznato je strašno. Jao znam, sada ćeš pitati kako nepoznato strašno. Pa dobro neizvesno, nemam kontrolu, menjam nešto ne znam ishod. Ah da sada ide ono izgleda da imaš neku ideju čim se plašiš. Pa dobro imam, može da ne bude kako sam očekivao. “

“I onda?”

“Pa onda ću se razočarati ili ljutiti, ili ostati praznih ruku. Uh dobro znam. Boleće me. Kako znam ti znaš. Već me je bolelo neću da se to ikada ponovi.”

Bol nije strašan, bol je bolan

I neizbežan za one koji žive. Baš kao i ljubav.

Tamo gde su naše najveće želje su i naši najveći strahovi

jer mogu da se ne ispune, jer neke potrebe mogu da se ne zadovolje. Jer kada imamo možemo da izgubimo. Jer život teče i menja se. Strah je neuzbežan ako hoćemo da živimo i ako hoćemo da menjamo obrasce. Ljubav zahteva rad, kretanje i hrabrost za podnošenje straha. Hrabrost da strah osetimo, da ga trpimo i da uprkos njemu idemo. Krećemo se.

Naravno da osećate strah, radite nešto novo, ulazite na nepoznatu teritoriju, niste navikli, menjate se. Možete se tada vratiti lažnoj sigurnisti obrazaca ili nastaviti. Ako nastavite videćete da je iza straha prepoznavanje, praćenje i zadovolje je vaših potreba ili ti : ljubav. Hrabrost je njen neizbežni pratilac.

Ljubav je davanje

Ljubav zahteva naše ulaganje. I da ono samo po sebi nema garancije da će se uloženo vratiti kako smo zamislili. U konkretnoj osoba ili aktivnosti no sam čin davanje sebi je primanje. Naravno da ako se otvorite ka nekoj osobi, poveriti, skinete maske, svakako da postoji rizik od povrede. Možete ostati praznih ruku sa još većim bolom. Ako poverujete mogu vas povrediti, slagati. Ako volite mogu otići. Sama hrabrost, rizik, već je čin ljubavi.

Cena ulaganja emocija jeste bol

I da, možete se povući od ovog rizika u neki od obrazaca. A šta je rizik toga? Odustajanje od radosti, zadovoljstva, partnerstva, spontanosti, kontakta, prijateljstva, pobrojte sve ono što čini život. Morate platiti životom.

Život je radost I

život je bol.

jedina alternativna je kobojagi živeti- životarenje ili ne živeti uopšte.

Tu gde osećate strah tu je bol. Tu gde je bol je i život. Ljubav.

I svi ti karakteri, obrasci, vidite li svi beže od istog samo različitim prevoznim stredstvima. Svi bi da nasamare bol. Svako bi da ode od patnje. A ne znaju da je to odlazak i od ljubavi. Možemo, opremlje i smo i sposobni za patnju, ljubav nam daje tu snagu. Nema tog bola kog ne prati ljubav. Ljubav koja samo tako uvek ostaje i biva sa nama.

Izbegavajući bol izbegavamo život. Izbegavamo ljubav.

A to je strašno.

I da rizično je.

ali ipak volim!

Ivana