Psihoterapija

Puf. “Psihoterapija…”
Jel moguće da svi psihoterapeuti čuju žamor zavedeni svojim mislima dok se on ne oblikuje u reč “psihoterapija” ili samo ja?

Nisam ni sigurna gde su mi misli odletele, nisam sigurna ni da sam ih sve uhvatila jer su kako ume da biva bile brže nego što i mislim da sam htela da ih stignem. Bilo kako bilo u razgovor do mene nisam se pažnjom uključivala dok nisam čula “psihoterapija”. Onda shvatih da blizu mene sede dve žene, sada već očito neko vreme unesene u razgovor koji se završavao. Nastavak tog finala bio je ovako nekako: “Draga moja (ovo “draga” je možda samo moj dodatak) iskreno ti preporučujem da porazgovaraš sa nekim. To je lični rad, rast i razvoj. Ta lepota kontakta sa sobom, upoznavanja sebe, sve je nekako lakše i bolje. Milina. Sve se razbistri. Treba svi da idemo na psihoterapiju da nam bude lepše.
Oporavićeš se.”

To beše trenutak buđenja ovog mog dremljivog dela koga ni sopstvene misli nisu mogle da razbude i odvuku od tog lepog dana kojeg sam posmatrala. Do ovog trenutka.

I kreće. Kao da sam bila pozvana u razgovor da dodam:

“Draga moja (ovo “draga moja” je opet samo moj neizgovoren dodatak) to što si čula je samo jedan deo priče. I to “samo” kao potencijal priče. To terapija je “lepa”, “laka”, “prijatna” i slično. To “da malo porazgovaraš” da vidiš sada šta je to zapravo. Kako stvari zapravi stoje;
Dođeš sa jednim problemom u kog si uglavnom stavila mnoge druge pa ih taj jedan nosi kao simbol i ima težinu svih drugih sebi neizgovorenih. Pa ih onda dobra terapija otpakuje pa krenemo redom. Pa tu ako ne odustaneš dobijaš šansu da ih rešavaš. Hajde rešavaš, ali osećaš i razumeš. Prorađuješ. Pa onda to otpakovano krećeš da povezuješ sa onim sa čim je to zapravo povezano. Pa si ti i detektiv i istoričar i fizičar i filozof i fizički radnik. Pa tu radiš li radiš, pa time stičeš snagu. Snagu koju koristiš za sve dublja, a ne samo sve šira pitanja. Pa ako to preživiš i ostaneš onda se gubiš, gušiš ili imaš utisak daviš u dubinama sve dok ne shvatiš da imaš i možeš da imaš opremu za istraživanje sebe, koja često proizilazi baš iz tolerisanja tog “davljenja”. Pa tu shvatiš koliko ne znaš. Pa podnosiš efekte te činjenice i kupiš posledice zabluda da si znala. Pa da je baš lepo nije. Lepa je haljina, lepa je slika, a ovo je druga kategorija. Onda krećeš sa pravim pitanjima jer sada tražiš odgovore. E tu si sada daleko od “iznervirao me je”, “šta da radim?”, “kako ovo da rešim?”. Ali si na pravom mestu. Tada te zanimaju prava egzistencijalna pitanja, ljubav, kajanje, život, smrt, smisao. Tu kada dođeš postaje mračno. Tada možda počneš da razumeš Ničea, pa mu veruješ kada je govorio da najmoćnije drveće mora pustiti korenje duboko u tamu. A onda ostaneš u toj tami dok ne počneš da vidiš u njoj. Onda iz te svoje tame i senke crpiš snagu, kreativnost, inicijativu, vitalnost. Onda shvataš da više ne juriš “lepo” jer vidiš da postoji “snažno”, “nežno”, “stabilno”, onda vidiš da je “lepo” ništa u odnosu na “zadovoljstvo”, “radost” i “ispunjenost”.
Onda se setiš početka priče i drugarice koja ti je preporučila terapiju. Lični rast i razvoj, procenti napredka, preboljevanja, promene u komunikaciji. Onda z n a š koliko je proces složeniji. Onda z n a š da neki to nikada neće saznati. Pa onda i to prihvataš. A onda možda nađeš neki nov izraz. Terapija ne menja tebe ili život. Ona pomaže da se i da ga vidiš na drugačiji način. Da vidiš druge boje. Sve boje. Da imaš drugačije prioritete. Da na nov način ceniš ono što je već tu, a ne samo da žudiš za promenama. Da se nasmeješ trivijalnostima, da ne radis što ne želiš, da radiš što treba, da ne ideš gde zapravo ne želiš. Da ne prilaziš onima koje ne želiš. Da razlikuješ (ne)razvojne potrebe od poriva nepreboljene prošlosti. Da puštaš sebe i ka sebi ono što ti zaista treba. Da se posvećuješ onom delu života koji zaista ima smisao. Da reč “ljubav” sada nosi set značenja kojih je toliko da ne vidiš šta je drugo suština i smisao. Da vrednuješ svoje kreativne izvore i da se fasciniraš inspiracijim kao takvom. Da svoju spontanost i kreativnost osećaš kao tok života u tebi i svetu. Da ne čekaš da radiš, da reč “konačnost” zove u život, ne u smrt. Da zaboraviš kako zvuče reči “šta bi bilo kad bi bilo” ili “jednog dana”.

I onda se možda setiš, da je dan zaista lep. Da to što si gledala napolju, to drveće, taj prizor, to što si osećala u tom trenutku i bila u tom trenutku je zaista dovoljno i da je to ono što je zaista tvoj posao. Da budeš tu, prisutna u svom životu. Odgovorna i slobodna za svoje trenutke, svoj život, a ne za tuđe izbore. Ne za nametanje drugima. Pa se setiš da postoje dva dana u godini kada ne možeš da živiš ni malo- juče i sutra. A onda možda dođe i neki drugi trenutak kada poželiš i drugima da kažeš za put za koji si saznala da vodi do tog trenutka, do života. Da kažeš kakav je zaista i da kažeš da je vredelo i vredi prolaziti ga.

Ivana