Trag

Čini mi se da moramo verovati u ovaj svet. U život. Da nam ne preostaje bog zna šta ako to ne učinimo. Da moramo naći način da ga prihvatimo takav kakav jeste.

Život je i neizvesnost. Život je i gubitak. Tako je. Ako pravimo život po sopstvenom kalupu želja živimo kalup ne život. Znači i ne živimo. A onda ćemo vrednovati i ocenjivati život na osnovu kalupa, a ne njega samog. Jer za drugi i ne znamo, nismo mu ni dali šansu. A onda ćemo se još ukalupiti. I tako sve manji i manji nestaćemo bez traga. Bez traga u životu jer tu nismo ni bili. Ostali smo sklupčani u nekom uglu. Nismo se pridružili živima. A onda nista živo ne možemo ni stvoriti. A onda ništa neće posle nas ni živeti. Jer nismo ni mi.

Neće ostati nikakav trag za nama, samo ostaci polomljenog kalupa koji će da grebe živote onih koji su ostali iza nas.

Čini mi se da nam ne preostaje puno do da prihvatimo ovaj život, ovaj svet takav kakav jeste. I da u tom prepuštanju udahnemo veru da sve zajedno ima smisao. Smisao kome se tek tada možemo pridružiti.

Da verujemo i u nešto što nam možda sada deluje apsurdno. – Da je možda život kao takav ipak savršeno određen i da u tom odredištu ima nas kao važnog dela. Dela koji je životu značajan. Da u uzdahu ovog prepuštanja možemo glasno u potpunosti reći: ” Pristajem”. Ne opirem se i biram život kao takav. Biram pre nego kalupe lažne sigurnosti koji obećavaju navodno više nego punoća života.

Kakav god bio za nas do sada ili sada, kako god ga loše ocenili da i dalje možemo reći: “Biram te”. Biram te baš takvog i pristajem. Pristajem da živim.

I da nam tom i takvom platnu života ostavimo svoje ime, svoj potpis. Da smo bili ovde zaista. Da smo ga živeli. Da smo bili deo ove stvarnosti koju deceniju. I da su te decenije dale toliko života da smo spremni da ga napustimo. Da ostavimo život za nama. I to kakav! Pun i spreman da iza nas bukti još dugo.

Ivana