Zemlja posađena na ivici mora

Terra à beira-mar plantada

Ne želim misliti na stvari kao sadašnje;

želim na njih misliti samo kao na stvari.

Ne želim ih razdvajati od njih, držeći ih sadašnjim.

Ne bih ih trebao držati ni zbiljskim,

uopšte ih ne bih trebao držati ničim….

Zamišljam da sam ovo putovanje Portugalom imala vek ranije, dok je ulicama Lisabona šetao Fernando Pessoa. Možda bismo se sreli.

Pessoa nije pisao samo pod pseudonimima, već je stvarao heteronime – potpuno oblikovane ličnosti sa sopstvenom biografijom, stilom, filozofijom i pogledom na svet.

Álvaro- punoća prisutnosti

Možda bismo razgovarali samo onih dana kada je pisao kao Álvaro de Campos, i to bi verovatno bilo u kafeu A Brasileira, u četvrti Chiado (gde se danas nalazi njegova statua).

Sedeo bi pijući kafu satima uz svoj omiljeni sto. Verovatno bi izgledao odsutno, ali budno, dok bi nešto strastveno zapisivao na komadićima papira. Bio bi to jedan kratak razgovor sa dugim mislima. Ne bi me tešio iluzijama, ali bi me probudio dubokom iskrenošću. I dao bi mi jednu od ceduljica. Na njoj bi pisalo:

Da bi bio velik, budi potpun: nek kod

tebe

ništa nije prekomerno, okrnjeno.

Budi sav u svakoj stvari. Uloži

čitavog sebe

U najmanje što činiš.“

Ricardo- praćenje toka života

Možda bih ga neki drugi dan srela ispred Café Martinho da Arcada. Tada bi bio Ricardo Reis. Sedeo bi ispravno, upijajući lisabonsko sunce i uživao u mirisu kafe, spreman da u njoj uživa. Moguće da bi mi se samo toplo nasmejao i svojim prisustvom podsećao da je mudro uživati u onome što nam je dato. Odustala bih, verujem, od obilazaka taj dan. Sela bih na stolicu sa najviše sunca i krenula na putovanje po sopstvenim pejzažima. Fizičko kretanje je nekada suvišno. Krenula bih unutra. Kroz moj psihološki svet i osetila kretanja koja se dešavaju unutar mene. Promenila bih način na koji osećam sebe, ne napuštajući ni ja tu stolicu satima.

Dovoljno je postojati.

Moja duša je pejzaž.“

rekao bi na izlasku.

Alberto- osvoji svet igrom

Kada bih se približavala stenama uz okean, možda bih ga ponovo srela. Tada bi pisao kao Alberto Caeiro, pesnik prirode i čistog opažanja. Izabrao bi onaj detinji, gotovo naivni osmeh koji odlučuje da otpusti misli i prepusti se svojim osetima. Gledala bih ga iz daljine, sećajući se njegovih stihova:

Svaka stvar je ono što je,

i teško je objasniti nekome koliko me to raduje

i koliko me to ispunjava.

Dovoljno je postojati pa biti potpun.“

Trebao bih ih gledati, jednostavno gledati;

gledati ih tako da ne mogu misliti na njih,

videti ih izvan vremena, izvan prostora,

videti ih u lišavanju vremena, izvan prostora.

To je znanost viđenja, koja nije samo jedna.

Reč „pessoa“ (kao i francuska „personne“) u portugalskom istovremeno znači i „ličnost“ i „niko“, što sasvim dobro odgovara liku i delu ne običnog i skromnog pesnika.

Napisao sam dovoljno pesama.

Napisaću ih još mnogo više, naravno.

Svaka moja pesma to kazuje,

a sve su moje pesme različite,

jer svaka stvar koja postoji

samo je način da se to saopšti.

Pessoa

– nije bio jedan pesnik, nego čitava književnost u jednoj osobi.

Ne znam kojim ulicama i sa kim danas šetate ali: 

Uberi dan, jer taj dan si ti

Jedni, sa očima uprti u prošlost,

vide ono što ne vide; drugi, uperivši

Iiste oči u budućnost, vide

Ono što se ne može videti.

Zašto postavljati tako daleko ono što je blizu –

pouzdanje naše? Ovo je dan,

Ovo je sat,  ovo je tren. To je to

Što jesmo, a to je sve.

Večito protiče beskrajni sat

što nas proglašava ništavne. U istom dahu

I živimo i mremo. Uberi dan,

Jer taj dan si ti.

Dobar vam bio dan,

Ivana