Dođu tako dani koji donesu brigu, tugu, neprijatne vesti. Prodrmaju tlo, slute na zemljotres. Nekada se on i dogodi. Nekada sa sobom odnese nama važne stvari Ili stvari za koje smo mislili da su mnogo važne jer smo se grčevito držali za njih. Znači nekada su nam zemljotresi i dobro došli da prodrmaju naš svet koji smo stvorili i podsete nas da on nije jedini.
Živiš ili životariš ? I sama sam, kao i puno OLIjevaca, koji su čitali istoimenu knjigu, koristila ovaj termin. No, sada mi nešto pade na pamet. Kao da sam ga čula prvi put.
Uh. Osobe koje mogu jedna bez druge više se vole. Zapravo pravilno bi bilo reći vole se, za razliku od prvih. Oni su posvećeniji jer su u kontaktu sa tim da je to njihov l i č n i izbor, a ne moranje. “Ja te biram”, a ne ” Ja te moram”. U zavisnosti nema ljubavi.
Bila jednom jedna Ana. Ana je upoznala Milana. Dopao joj se na prvi pogled. Projektovala je fantaziju i odlepila. Umesto da vidi i upozna Milana. Počela je da ćaska pričajući sve što misli da Milan želi. Sve što misli da ona želi. – Umesto da sluša Milana, prati i artikiliše vlastite doživljaje i ideje. Tako Ana falsifikuje sebe zarad falsifikata Milana. Izmišlja, fantazira, halucinura. Priča se sve više razrađuje. -Umesto da se posmatra i produbljuje.
Uključi se i Milan u priču pa se probije po koja istina Milana. Ne da se Ana. Iskrivi tu istinu da se uklopi u fantaziju. -Umesto da integriše u istinit kontakt. Opsednutost slabo formiranom željom i snažno postavljenog cilja u ljubavi koji joj ni sam nije jasan jer se nema kad razjasniti, jer opsednutost mota mehanizme, voza njenim ponašanjem silovitom brzinom. -Umesto da stane, vidi i oseti šta joj je potrebno.
“Osećam se tako živo”. Pitam se odakle nam ovaj izraz ? Čovek je živ ili nije. Kakva to stanja opisujemo kada kažemo osećam se živo ili “kao polu-mrtav”, “polu-živ” ?