Uhvati neuhvatljivo

Uhvati neuhvatljivo

Slankamen.

Nedelja i poslednji dan još jedne letnje škole: “Sposobnost za ljubav”. Stolice su na svom mestu. Šoljice za kafu pripremno čekaju da zazvekeću. Vetrić obećava prijatan letnji dan. Još uvek, kao uspavano, prozeva po neka bubica pored mene. A krošnja hrasta stabilno stoji čekajući da ispod nje primi još jednu grupu edukanata. Sedim i gledam ovaj prizor. Možda bi neko rekao da nema šta puno da se vidi, još uvek je to prazan prostor, tek treba da se napuni. No, ja se ne mogu nagledati i naosećati ove atmosfere. Pa ona je tako puna. Puna doživljaja, već evo skoro deceniju mojih letnjih dolazaka. Kada bi samo atmosfera mogla da priča…Srećom i ne mora jer možete da je osetite. Osetite na desetine grupa koje su sedele ispod ove krošnje. Razmenjene reči, pogledi, pitanja, iskustva, znanja. Kakva punoća. Kakav doživljaj. A znate, ništa se još ne dešava, još niko nije došao, a opet je tako živ taj doživljaj. Živ i spreman da primi još. I da da još.

I tako mi pade nešto na pamet. Ustvari, nije na pamet koliko na osećaj.
Ima nas ljudi raznih, to je tačno. No, jedna nas podela na dve vrste deli:

Ima onih koji gledaju na život kao prazan prostor pa kažu da je ispunjen onda kada ima puno događaja, ljudi, raznih socijalnih postignuća, materijalnog, titula, ispunjenih zadataka. Te završih školu, pa fakultet, pa svadbe, kuće, krediti, unapređenje, ko šta “voli”. Za njih je (srećan) život kada je ispunjen tim raznim rekvizitima i dekoracijama. Ispunjen vidljivim i opipljivim.

Ima i onih koji znaju da to nema veze sa životom. Njima život nije ispunjen pukim događajima već doživljajima.

Oni ga doživljavaju ( kako adekvatna reč- do života su.) Za njih je, taj dat nam prostor života ispunjen atmosferom, energijom. Neopipljiv, a tako već pun. Životan. Pun duha, ljudi, iskustava, razmena, inspiracija, prirode, nepoznatog, instrigantnog. Pun osećanja, amplituda, protočnosti. Oni vide ono sto osećaju. Ta već data atmosfera života suviše ih budi da bi ostali u domenu hladnih činjenica, analiza otuđenih od iskustva nametnutih generacijama nesvarenih “moranja”.

Onaj ko zna da vrednuje tu već datu atmoferu života može u njoj i da učestvuje. Da je dalje stvara. Da je vidi i kreira u svakodnevnom stvarima.

To nije neko ko samo govori, to je neko ko oseća te reči. To nije neko ko samo gleda, to je onaj koji stvara kontakt. To nije onaj koji prosto daje ili prima, to je onaj koji razmenjuje.

Jeste li primetili koliko ta atmosfera može biti moćna?

Jeste li primetili sebe kada vas obuzme neka atmosfera? Verovatno niste jer ste suviše utonuli u nju. Ali evo, retroaktivno, kada se vratimo u takve situacije šta nam se dešava? Menjate vaše pokrete, izraze lica, način držanja, misli, raspoloženja, osećamja. Otvarate se, širite. Ako joj se ne opirete ovaj osećaj raste. Prožima. Kada god se prepustite atmosferi možete uživati u novim detaljima.

Atmosfera nije stanje, već dejstvo

Često me pitaju da li mi je naporno ili dosadno da godinama držim ista predavanja. Ma koliko tema bilo ipak su ista, kažu mi. Sećam se prvog zbuna kada sam čula ovo pitanje. Pa kako mislite ista? Nisu nikada ista. Svaki put je atmosfera drugačija. Svaki put primetim nove detalje u značenju reči, svaki put su tu drugi ljudi, druge duše, druga pitanja. Ma nekada su i pitanja ista, ali zapravo svaki put sa drugim detaljima, drugom postavkom. Predavanja su živa, ona su proces. Kako mogu biti ista? Znate, čak sam sigurna da sa istom temom i istom grupom ljudi svaki susret bi bio drugačiji. Jer svaki put je druga atmosfera. Znači naše učenje i naša razmena nemaju veze samo sa opipljivim listovima knjiga nego sa nama. Sa našim doživljajima, asocijacima, razmenama, iskustvima sa novim detaljima. Koliko je tu samo života. Kako može biti isto i dosadno? I zaista mi smo ljudi izmislili dosadno izbegavajući da primetimo i osetimo sve ono što je već tu. U nama i oko nas.

Postoje reči i postoji energija reči

Učimo onda kada možemo uhvatiti tu energiju reči. Prenosimo onda kada je možemo dati. Kada možemo pustiti naše doživljaje vezane za te reči. Kada možemo da ih podelimo i da ih primimo. To možemo onda kada smo sposobni i hrabri da izrazimo sebe slobodno i potpuno.

Pravi sadržaj onoga što želimo da prenesemo najbolje se prenosi jednim izražajnim sredstvom- atmosferom.

I ako se još pitate kakav je ovaj apstraktni pojam, “atmosfera” ili “energija” i ako vam treba da ga uhvatite da biste verovali- uradite to. Samo da znate to hvatanje se ne radi samo mislima već osećajem. Recimo, napravite razliku izmđu “Kako si?” na koje bi odgovorili i na koje ne bi. Isto je pitanje, zar ne? Pa ne, nije isto- jedno vas pobuđuje drugo zatvara. Nije do reči već do atmosfere reči. Do čoveka. Do ljudi koji je stvaraju.

A kako se to uči? Kako terapeuti i edukatori to uče? Pa zalaze u predele svoje duše i svoje atmosfere i razvijaju kompetence koje ih vode ka inicijativi i hrabrosti za slobodno izražavanje, za praćenje i pravljenje atmosfere reči.

A duša je atmosfera.

Uhvati neuhvatljivo- tako što ćeš ga osetiti.

Pa da počnemo- sposobnost za ljubav je…

Ivana Paunovic
OLI psihoterapeut i edukator